Jeste li ikada poželjeli da se možete revanširati onima koji su vas povrijedili? Sigurna sam da jeste. Baš čudno da “Majka Tereza” postavlja ovakvo pitanje svojim pratiocima. Možda i ne bi bilo da nakon ovog pitanja ne slijedi jedno još čudnije od strane onoga za koga nije svojstveno da takvo postavi. Ostavljam ga za kraj…
Nikome ne reci da te kontroliram
Slomio sam te samo da te posjedujem
Ne mogu reći da te volim
Zato što si odana, dušo
Volim kad si pokorna
Voliš kad razbijem kožu
Osjećaš bol bez trzaja
Pa reci…
Sjećam se kad su me povrijedili. Bilo ih je petorica. Moglo bi se reći da moj “prvi put” i nije bio baš za pamćenje. I to u svakom smislu. Nisam nikad ni mogla da pomislim da ću ispasti tolika glupača, ali svi mi pravimo greške. Ne možete na greške gledati kao na samo vaše, jer da bi se “desila” greška ili da bi se desila ona njena suprotnost – možemo reći uspijeh ili pobjeda – moraju biti uključeni različiti čimbenici, međusobno povezani (sudbina), jer život je kao film, ili kao igrica na kompjuteru, ili kao laboratorija u kojoj smo svi mi dio nekog, ali i nečijeg, eksperimenta, te se na sve mora – ne samo da treba – gledati kao na lekciju iz koje moramo naučiti za nas, posebice, ono najvažnije i najkorisnije. Jedino je važno preživjeti.
Zato se često sjetim onog filma sa Naomi Repas, Muškarci koji mrze žene, u kojem je glumila hakerku i osvetnicu – Lizbet Salander, koja je bila i više od avatara u toj igrici. Čudno kako uvijek nađemo u svim tim književnim, filmskim, ali i stvarnim (životnim) djelima sebi slične likove, da ne kažem likove sa kojima dijelimo istu ili sličnu sudbinu. Ne poistovjećujemo se bez razloga. Ništa se i ne dešava bez razloga, mada je ova misao relativna. Sve zavisi od nas samih, kako se mi postavljamo i kako mi gledamo na život.
Komentariši